Dva metra iznad Drine

21. Jul 2022
Katarina Tomović
Katarina Tomović

“Ne nedostaje mi ni Srbija, ni Jugoslavija, ovde sam se navikao, izgradio čitav život i nemam želju da se vratim”, pričao je moj ujak Dule sa one strane slušalice, dok sam nervozno šetala po sobi i čekala da i ja kažem koju.

“Lažeš, nema šanse da nikada ne poželiš da se vratiš! Nemci su tako hladni. Ti si Balkanac, sigurno te nešto vuče da dođeš ovamo, samo ne želiš to sebi da priznaš!”, govorila sam na ivici nerava. I dok smo se tako ubeđivali nabrajala sam zašto je sve Srbija dobra i lepa. Sarma je bila dobar argument, ali sarmu je mogla da spremi i njegova žena hiljadama kilometra od domovine. Kupusa i mesa ima i van Srbije, zar ne? Nastavila sam da dolivam argumente kojima branim ovaj komad Balkana kao da mi od toga zavisi sve. Nisam mogla da razumem kako to “ne oseća potrebu da se vrati”. To je istinski nagon koji svakog čoveka prati čim malo duže napusti svoju zemlju... Ma koja to zemlja bila... A kada je Srbija u pitanju, stvar je onda još jednostavnija.

Dule, onako grlat, oženjen Mačvankom sa kojom se mora nadvikivati, kategorički je odbijao moje argumente uvek istom rečenicom, koju je samo preslagao iznova i iznova. “Ne kažem ja da Srbija nije lepa, samo - ništa me ne vuče da se vratim, živim u Nemačkoj više od 20 godina i moj život je ovde”, rekao je 37. put.

Prevrnula sam očima. Iako je pritisak u meni rastao, pokušavala sam da to potisnem u sebi. Morala sam da pređem na bolju strategiju. “Dobro. Nije ni bitno, nećemo da se svađamo, kad znamo da sam ja u pravu. Nego - bila sam prošle godine u Koviljači, ne znam je l’ ti mama rekla”, opipavala sam teren onako neobavezno. Reči su se nizale i napokon sam imala osećaj da me sluša.

“Radili smo reportažu o Loznici i okolini, bila sam tamo dva dana. Kada sam ušla u banjski park, setila sam se kako mi je mama pričala da je pre mnogo godina išla tamo sa svojom majkom. Baku su za Banju vezivale različite uspomene i sećanja. Silazili smo sa velikog balkona pravo u veličanstven park. Svakim sledećim stepenikom miris šarenih cvetnica obuzimao je moje biće. Kada zatvorim oči, čujem praštanje vode iz fontane i dečju graju. Zeleni ćošak Podrinja ukazao se pred mojim očima. Dok sam koračala ka cvetnoj pijaci pitala sam se kako neko mesto može tako da me umiri da jasno čujem otkucaje svoga srca.

'Lepa ti je haljina', osvestio me je dečji glas. Velike plave oči gledale su me kao nekog koga oduvek znaju. Devojčica koju je mama vodila za ruku osmehnula mi se i potrčala za svojim starijim bratom, koji je krupnim koracima grabio ka klupi.

Tako je sigurno za tobom trčala moja mama kada ste bili mali. Još ti nije zaboravila kako nisi želeo da je vodiš sa svojim drugarima.

Plavooka vila pokušavala je da uhvati brata za crvene tregere koji su bili spušteni preko nogavica pantalona. Još samo nekoliko trenutaka bili su mi u vidokrugu, a onda je preda mnom iskrsla čitava paleta boja. Cvetna pijaca mirisala je kao polje lala.

'Voliš cveće, zar ne?', upitao je stariji čovek za tezgom dok sam gledala raznobojne petonije. Oklevala sam nekoliko trenutaka osmehujući, a onda sam rekla: "Više volim da gledam, nego da o njemu brinem. Moja mama obožava cveće, a i baka ga je veoma volela". Delovalo je kao da mi ne veruje. 'Jesi li probala da se brineš o nekoj biljci?', pitao je pun nade. 'Jesam, nijedna me nije preživela. Mami se primi sve što baci na zemlju", rekla sam kroz smeh nakon čega je i on počeo da se smeje. 'Mora da je iz naših krajeva, nama cveće baš ide od ruke', kazao je simpatični čikica. I danas nisam sigurna da li je to bila šala ili legenda, ali imao je pravo. 'Kao da ste znali! Moja baka je iz Ljubovije, živela je neko vreme u Banji Koviljači', ozareno sam odgovorila iako, moram priznati, ne znam baš mnogo o tom periodu njenog života.

Možda je imao pravo. Možda ima nešto u toj zemlji pokraj Drine. Možda ona rađa i cveće i one koji znaju sa njim. Nekoliko meseci kasnije, na tom mestu vodila sam program na Festivalu cveća. Bio je to drugi put da sam u Loznici. Tada mi je još jedan čovek rekao da sam mu sigurno zemljakinja, jer su tako iskreni samo Podrinjci.

Nisam mogla da dočekam trenutak kada ću se napokon prvi put susresti sa smaragdnom granicom koja je delila Srbiju i Bosnu. Narednog dana sam zvala mamu da joj kažem kako ćemo ići na Drinu. Od uzbuđenja nisam mogla da doručkujem. U glavi su mi prolazile rečenice drugarica iz Loznice i Zvornika. 'Drina je život', govorila je jedna. 'Osetićeš je u sebi, Drina je neprepričiva', zaneseno je pričala druga.

Parkirali smo se ispred Etno sela Sunčana reka i počelo je. Urednik je krenuo ka stolu gde ga je već čekala kafa. Moja koleginica i prijateljica Goca Čanović i ja hipnotisano smo prošle pored stola i krenule ka Drini. 'Šotrina plaža' pisalo je na dvenoj tabli koja je pokazivala spust do reke. Prepoznala sam plažu na kojoj je snimana serija 'Greh njene majke', rađena po romanu Mir Jam.

Uzbuđeno sam prepričavala Goci scenu, a ona me je utišavala i objašnjavala da ću se tek oduševiti sojenicama, malim drvenim čardarcima u kojima gosti spavaju na slami. 'Ma daaaj, nema šanse!', rekla sam oklevajući. 'Dođi da vidiš, fenomenalno je, ima čak i De Nirova ulica', ubeđivala me je. Želela sam da se spustim na Drinu, ali poslušala sam je, toliko divnih mesta sam upoznala sa njom da sam imala potpuno poverenje. Vratile smo se u samo selo. Zaista, jedna od 'uličica' zvala se po holivudskom glumcu Robertu de Niru. Priča se, kada je Robert bio u Srbiji, da se u potpunosti zaljubio u Drinu. Zbog toga, svojoj ćerki dao je ime Drina.

Kakav čovek, pomislila sam. Veliki holivudski glumac čije filmove znam napamet toliko se oduševio srpskom rekom da je dete nazvao po njoj! Morala sam da saznam šta je to što ljude nagoni da tako govore o njoj. Niko nije znao da je opiše, svima su falile reči i uglavnom se opis završavao sa 'videćeš i sama'.

Šetajući između sojenica divno uređenim travnjakom, Goca i ja smo razgovarale o Podrinju. Nekolicina konja slobodno je šetala pored nas. Pitomi pogledi ispod dugih trepavica skrivali su vatru slobode, koja tinja u svakom konju. Osetila sam tugu na tren. Setila sam se kako je Meša Selomović opisivao lov na divlje konje na jednoj planini na primorju u romanu 'Ostrvo'. Svaki stvor trebalo bi biti ovako slobodan da šeta, jede i dozvoli ljudima da ga miluju samo kada on to poželi. Stasit mladi konj legao je pored mojih nogu prepuštajući se ljubavi koju sam tako želela da mu pružim. Oblaci su lebdeli nad nama, čas skrivali sunce, čas ga otkrivali, kao mladi par koji se bori za svoj deo pokrivača.

Sada su svi bili zabavljeni kafom, pričom o samom etno selu, putovanjima i drugim ozbiljnim temama. Goca i ja smo instinktivno zajedno krenule ka Drini bez i jedne jedine reči. Sišla sam do reke i izula sandale. Hladna voda prožela je celo moje telo do vrha onog nemirnog pramička kose koji je uvek virio na temenu. Vreme je stalo. Zaista, kao da je neko zapušio peščani sat i umesto peska tekli su samo mali talasi u Drininom koritu. Osetila sam je! Miris reke, zelenih šuma koje su je čuvale i zemlje koja rađa cveće i cvetne duše, pomerila mi je ravnotežu. U uglu oka osetila sam vlagu koja je pretila da probije granicu i prevali se preko trepavica skrotrljavši se u Drinu.

'Koliko li je samo suza radosti i bola proliveno baš kod tebe, Drino? Zbog tebe se i slavilo i ratovalo. Mnoge si othranila, a neke i uzela. Tako si snažna, a opet nežna. Tvoji mi prsti golicaju stopala i čine da poželim da zauvek gledam u tebe', rekla sam joj, a ona kao da je čula sve to. Odgovorila mi je daškom vetra koji je sigurno dogovorila sa silama vetra, isto onako bez reči, kao što smo Goca i ja osetile Drinu.

Oduvek sam želela da imam selo. Ipak, ne postoji mesto koje mogu nazvati svojim. Dok su druga deca leti išla kod baka i deka na selo, ja sam odlazila u Pančevo kod tetke i brata. Pančevo je bilo kao druga kuća, samo ravnija i sporija. Ipak, to nije bilo moje selo. Ni Banja, ni Podrinje nisu bili moje selo, ali me je negde dva metra iznad površine Drine nekim jakim strujama povezivalo sa prošlošću i delom sebe koji je živeo kroz moju mamu i baku. Jedna je centar mog sveta, a drugu nisam stigla da upoznam. Ipak, naše duše srele su se u tom vihoru koji je nosio miris Podrinja", nisam bila sigurna da li sam sve to zaista izgovorila ili sam delove sačuvala za sebe. Više mi i nije bilo bitno da li Dule želi da se vrati ili ne.

"Pa ujkino dete! Znači izgradilo se dosta dole? Znaš li možda koliko košta kuća u Koviljači?", napokon je bio pokošen.

"Tebe beše ništa ne vezuje za Srbiju, Jugu, Beograd, Banju?", upitala sam šeretski, dok mi je pobedonosna iskra palila grudi. Znala sam, oduvek sam znala.

Katarina Tomović, novinarka agencije FoNet

Članak "Dva metra iznad Drine" nagrađen je specijalnim priznanjem na konkursu fondacije "Biljana Bosnić Ognjenović"

Komentara (0)

Povezane vesti

Turizam
Air Serbia ostvarila profit od 40,5 miliona evra u 2023. godini
19. Mart 2024
Zahvaljujući uvođenju preko 20 novih destinacija, velikom rastu ukupnog broja letova i...
Turizam
Istanbul jedna od najboljih evropskih destinacija za solo putnike
18. Mart 2024
Istanbul je ocenjen kao jedna od najboljih evropskih destinacija za solo putnike, pružajući...
Turizam
Visit Online d.o.o. iz Beograda prvi kompanijski član Globalnog saveta za održivi turizam u Srbiji
14. Mart 2024
Kompanija Visit Online Smart Solutions iz Beograda koja je razvila i vodi digitalnu platformu...
Turizam
Otvaranje nautičke sezone 16. marta u Beogradu
14. Mart 2024
Upljovljavanjem kruzera “Viking Lif” kompanije Viking River Cruises u Međunarodno...