Kirgizija – divan planinski cvet

Kirgizija je samo jedna u nizu teritorija koje pripadaju Putu svile, putu kojim su se kretali karavani, mešali narodi, razmenjivala roba, iskustva i vrednosti, spajajući Daleki i Bliski istok sa Mediteranom. To je planinska i retko naseljena zemlja, pa ljubiteljima prirode, divljine i planina koji sve češće dolaze u ove krajeve, usluge noćenja i hrane u planinskim predelima pružaju samo sezonski porodični kampovi, razmešteni po prostranim visoravnima, a organizovani u zajednice. U tim kampovima dobijate sve: noćenje ispod hiljadu zvezda, sasvim dovoljne uslove za higijenu, hranu sa ukusom prirode, vodičke usluge po okolini ili do nekog sela, izuzetan prijem, toplinu i ljubaznost – koji se ne mogu opisati.

Visoko na planinskim vrhovima, utisnuta između Kine, Kazahstana, Uzbekistana i Tadžikistana, Kirgizija mi deluje kao orlovo gnezdo. Kao da se popela na visine kako bi tamo zaštitila svoje istorijsko, prirodno i kulturno blago. Naime, više od 60% zemlje nalazi se na visinama iznad 5.000 m, a prosečna nadmorska visina je čak 3.000 m, sa najvišim vrhom Džengiš Čokusu od 7.439 m, koji je u nizu lanca najviših planinskih vrhova Tien Šan, koji se prostire većim delom Kirgizije, dok je na jugu takođe veoma visok Pamir. Na takvim visinama, sa prirodnim uslovima koji samo mogu biti oštri, oskudni, ponekad surovi, treba biti prilagodljiv, snažan, sposoban, treba biti orao kako bi opstao. Tu je svilo svoje gnezdo nešto više od 6 miliona stanovnika, dominantno Kirigizijaca (oko 75%), dok su ostali Kazaki, Uzbeki, Ujguri, Rusi. Svoju samostalnost stekli su raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Mada je zvanični službeni jezik još uvek ruski, većina stanovništva govori kirgizijskim jezikom i muslimani su iz grupe sunita.

Glavni grad je Biškek, koji sa svojih oko million stanovnika pokušava da sinhronizuje različite kulturne obrasce, stilove življenja ne samo različitog stanovištva nego, pre svega, vlasti koje su se intenzivno menjale. Pretpostavlja se da ime „Bishkek“ potiče od kirgizijske reči za bućkalicu koja se korisiti za proizvodnju kumisa – fermentisanog pića napravljenog od kobiljeg mleka, poput ajraka u Mongoliji. To je danas vrlo dinamičan savremen grad, sa velikim bulevarima, mnogobrojnim parkovima i bogatim uličnim zelenilom, u kojem se može videti i doživeti dinamika kulturoloških promena kao posledica intenzivnog mešanja kultura. Prostran je i vrlo interesantan glavni trg Ala-Too, gde je donedavno bio postavljen veoma visok spomenik sa kipom V. I. Lenjina. Sada je ta statua preneta na obližnji manji trg, dok je na glavnom podignuta skulptura slobode – Erkindik. Drugi manji gradovi i sela veoma liče na naša vojvođanska sela sa ušorenim ulicama, lepim slikovitim i očuvanim niskim porodičnim kućama. U Biškeku i manjim gradovima, kao i na Isik kulu, najvećem jezeru, koje poštuju i posećuju kao svoje more, nalaze se dobri, udobni hoteli. Za dalji razvoj turizma ima osnove.

Gostoprimstvo u planinskim kampovima

U Kirgiziju smo ušli na visokoplaninskom graničnom prelazu Torugart Port iz pravca Kašgara u Kini. Bila je skoro ponoć. Celodnevni boravak na prvoj graničnoj kontroli u Kini, na kojoj je trebalo da dobijemo dozvolu da izađemo iz Kine, nakon svih zebnji, smrzavanja, neizvesnog iščekivanja, završio se u beskrajno toplom osmehu dva vozača i vodiča Kirigizijca, ruskog porekla, koji su nas sa kirgizijske strane čekali svih tih 12 sati. Ništa nije moglo biti toplije i lepše nego kada su nas smestili u vozila, zagrejana i topla, pustili tihu muziku Čajkovskog i podelili nam kutije sa lanč-paketima koji su nas čekali ceo taj dan. Promrzla i gladna, otvorila sam kutiju. Unutra je, kao za neko malo dete, s ljubavlju bilo složeno toliko divnih sitnica – sendvič, jabuka, sok, kolač, bombonice, čokoladice, voda… Setila sam se onih limenih kutija koje smo nosili u malenim rancima kada bismo kretali sa izviđačima ili planinarima na izlet, u koje smo tako pakovali hleb, zdenka sir, kutiju sardine, jabuku, kuvano jaje i keks. Za mene je to bio odraz pažnje i ljubavi, a ruski jezik naših vodiča Jurija i Jevgenija doprineo je tom mom kratkom vraćanju u prošlost. Posle skoro dva sata vožnje po bespuću, u samu ponoć stigli smo u kamp Tash Rabat.

Domaćini su nas dočekali brižno, s toliko topline da je to odmah zapisano u nezaborav. U jednoj većoj jurti - trpezariji, čekala nas je večera, topli čaj, kafa, sokovi, slatkiši. Molili su nas da bar nešto uzmemo, jer su oni to sa ljubavlju spremili i čekali nas od podne. Dok nas je grejao mirišljavi planinski čaj, smeštali smo se u hladne jurte, jer bilo je samo 2°C. Sledilo je uvlačenje u naslage ćebadi i ćilima, duvanje toplog vazduha i tonjenje u san. A onda, dok je još bio mrak, ustala sam i izašla iz jurte. Stala sam i pogledala. Ceo kamp je bio utonuo u zvezde. Ne gore visoko na nebu. Nego tu ispred, na ovih preko 3.000 m visine, zvezde su kao na dlanu, na glavi, u kosi. Čarobno i nezaboravno.

Jutro je bilo sunčano ali ledeno. Umivši samo oči toplom vodom, koju su domaćini sipali u male kante sa česmom iznad lavaboa, prošetala sam krajem. Oštar, čist, kristalan planinski vazduh sjedinjavao se sa zvukom planinskog potoka koji je razdragano vijugao iza kampa. Na još rosom okupanoj travi dočekalo me je veliko pero orla. Kakva sreća! U zagrejanoj jurti-trpezariji domaćini su nas dočekali sa toplom kašom od ječma i raznim đakonijama za doručak i zagrevanje. Ponudili su nam ručno rađene predmete od vune, kože i perja, koje izrađuje njihova porodica. Ne poneti suvenir i ne razmeniti neki dinar sa njima bilo bi baš tužno. I danas rado dodirujem te divne darove.

Topao doček, prijem i ispraćaj imali smo i u drugom planinskom kampu, smeštenom na visoravni na obali prostranog jezera Song Kul. Ovo visoko planinsko jezero (3.000 m.n.v), drugo je po veličini, površine oko 270 kvm, pola godine je pod ledom, a bogat je rezervoar pijaće vode. U ovom nenaseljenom delu, do koga smo došli sporim vijugavim zemljanim putem, savladavši 33 serpentine utisnute u predivnu alpsku tundru, nema stalnih stanovnika, samo nomada-stočara i sve više turista koji u periodu od kraja maja do kraja septembra dolaze i borave ovde u privremenim kampovima. U jednom takvom kampu, sa 22 jurte postavljene u krug, i mi smo prenoćili. Doživljaj mirnoće i prelamanja boja zalaska, a onda i izlaska sunca po kristalno svežem i čistom vazduhu je osvežavajuće, a ispraćaj domaćina koji su, po njihovom starom običaju izašli na put sa belim maramama u rukama i mahali nam dokle god nismo zamakli za neku krivinu - zaista je nezaboravno.

Oštra priroda i topli ljudi

Tri dana smo putovali kroz visokoplaninsku regiju Šinđan. Priroda je ovde bila darežljiva, ne u plodnosti zemlje, nego u oblicima i bojama. Ceo prostor je zaštićen kao prirodno dobro. Planinski venci su vrlo dinamični, svih mogućih boja koje je kreativna priroda složila kao kolače, torte, oblande. Doline su uske sa potocima koji nemaju ime, jer njima teče voda koja se topi sa visokih okolnih snežnih vrhova i menja pravac prema trenutnim uslovima. Pašnjaci tundra i stepa su u kasno letnje doba godine oskudni, sa osušenom travom i žbunjem, ali vrlo slikovitih žuto-crvenih tonova.

Putovali smo u pravcu Narina, sedišta ove regije. Na okolnim padinama još uvek su se mogle videti naseobine nomada koji tu borave sa svojim konjima i stadima do prvih snegova, kada skupljaju svoje jurte, stada ovaca, koza i krava i pakuju sir, vunu – proizvode koje su tokom leta skupljali, prerađivali, pravili. Stali smo da popričamo sa tri porodice nomada. Bez vodiča se ne bismo mogli sa njima sporazumeti, jer ne govore nijedan drugi jezik osim kirgizijskog. Tamo gde smo zatekli mlađe koji su završavali škole mogli smo razgovarati na ruskom. Vrlo rado su nam pokazivali svoje stanište, skromno opremljene jurte – jedna je služila kao spavaonica, dok je u drugoj bila kuhinja, trpezarija, dnevni boravak i sve ostalo. Za celu porodicu, kažu – dovoljno. Ispred jedne jurte nas je dočekala baka sa svojom unukom i njenom drugaricom. Dok je baka pravila sir, devojčice su spretno jahale omanjeg planinskog konja, dok su mlađi otišli da obiđu stada na obližnjim pašnjacima. Preko zime, boraveći u selima i malim gradovima, mladi nomadi uče škole, a stariji žive svoj miran, ali dubok život, čuvajući tradicionalnu gostoljubivost, dobrotu, jednostavnost i sposobnost skormnog življenja u oskudnim uslovima. 

Turizam Kirgizije u razvoju

Još jedan snažan utisak koji sam ponela iz Kirgizije je briga o održivom razvoju i uključivanju lokalnog stanovništva za pružanje usluga sve češćim putnicima. U svakom naselju kroz koje smo prolazili, domaćini su nas vodili na neko od mesta na kojem smo koristili usluge lokalnog stanovništva i imali prilike da sa njima popričamo i družimo se. Svaki ručak imali smo u nekoj drugoj porodici, u nekom drugom mestu. Po jedan domaćin je uvek znao bar ruski, ako ne i engleski. A ukusna domaća hrana, priča, ponuda lokalnih proizvoda – čajeva, pekmeza, sokova ili predmeta od drveta, poput malih muzičkih instrumenata ili vunenih odevnih predmeta, bila je vrlo nenametljiva, a veoma izazovna. U jednom od sela obišli smo zadrugu – prostor u kojem oko 200 udruženih mahom žena, samoorganizovano prodaju svoje rukotvorine od svile, vune, kože, od kojih su mnoge umetničke. Na taj način je u turističku ponudu uključeno mnogo ne samo mladih, nego i starijih osoba i žena. 

Nekim turistima će se možda učiniti da Kirgizija nema šta da pokaže. Ali nije baš tako. Ona ima i svoju istoriju, i kulturu, i događaje, i prirodu. Ali burna dešavanja i do sada nerazvijen turizam su vidljivi. Za sada su najbolje ponudili prirodu, rukotvorine i gostoprimstvo ljudi. Kultura, muzeji i istorijski lokaliteti još uvek čekaju na red. Bilo je, na primer, malo tužno i prazno na lokalitetu Cholpon Ata - prostranom arheološkom nalazištu na 42 ha iz perioda od 2000. godine p.n.e. do 4. veka naše ere. Ceo lokalitet je zaštitio UNESCO u sklopu ukupne zaštite centralno-azijske i himalajske oblasti. Međutim, na tom lokalitetu kao da su priče, mitovi, fakti i tumačenja ostali zatrpani pod ogromnim kamenjem raspršenim po prostranstvu. Ostaje da se to sve istraži, protumači i zaštiti, jer posetioci ostaju bez priče, bez uvida, prepušteni sopstvenoj imaginaciji dok, lutajući između kamenih komada, sami istražuju.

Tih par dana provedenih u Kirgiziji dopunili su mi slagalicu o Putu svile. Ali ne samo to. Kirgizija je, poput Ujgurskog dela Kine, ili Mongolije, Alžira, Sardinije, ili nekih drugih turistički nerazvijenih krajeva, potvrdila moje već postojeće uverenje da upravo ta nerazvijenost turizma daje neku snagu, daje priliku da upoznamo još uvek nekontrolisan život, kulturu, navike, običaje. Daje priliku da zaista probamo hranu koja, sem izvornog ukusa, u sebi nosi i toplinu domaćina, da kročimo u svet lokalnog stanovništva, a da to za njih ne bude invazija, remećenje života. Kirgizija je definitivno destinacija za putnike koji vole ono što još uvek nije do kraja otkriveno.

Tekst je objavljen u časopisu Turistički Svet, broj 90.