Centralna Amerika: Spoznaja jednostavnosti življenja

Stišnjena između velike i prostrane Severne Amerike i po mnogo čemu čuvene i dugačke Južne Amerike, između Karipskog mora i Pacifika, u tropima, Centralna Amerika deluje tiho, nedovoljno snažno, razuđeno... Geografski izgled ovog prostora sa šest malih država deluje kao razvučen, kao rascepan između dva velika brata. Tako nekako i jeste. Centralnu Ameriku svojatala je geografija, istorija, kultura, pa i politika. A ona je, ipak, bila i ostala svoja. Centralna Amerika je zapravo poseban kontinent i nikome ne pripada. Bogata istorija, kultura, veoma raznovrsna priroda, specifična naselja i autentični ljudi... Centralna Amerika je još mlada, živa, tlo se nije umirilo, a kada zemlja poigrava, vulkani rade, ni ljudi niti razvoj ne mogu biti mirni. Ta uzbudljivost ovog prostora mami svakog putnika koji voli uzbuđenja, dinamiku i raznolikost.

Za sedamnaest dana, obilazeći šest država (Kostariku, Nikaragvu, El Salvador, Honduras i Gvatemalu), kroz vrlo zanimljiv i bogat program nanizala sam bezbroj nezaboravnih utisaka. Sa vama ću podeliti one koji čine suštinu, duboku prepoznatljivost i lepotu Centralne Amerike.

Kontrasti uzburkane prirode

U zemlji ili regionu koji je toliko dinamičan, nov, stvarajući, razigranost prirode, bogatstvo i raznovrsnost prisutni su na svakom koraku.

Na ovom uzbudljivom putovanju imala sam mogućnost da osetim i doživim prostranstvo Pacifika na osunčanim obalama ili ispod drveta na mesečinom obasjanoj peskovitoj plaži, ali i kamenitu razigranu obalu tirkiznih boja Karipskog mora. Divljinu prirode sam doživela u Nacionalnom parku Tortuguero, na istočnoj obali Kostarike. Tortuguero je jedno od najvećih svetskih mrestilišta kornjača. Do sedišta parka došli smo vozeći se vrlo brzim i divljim vodama reke sa čijih su nas obala graktanjem i cvrkutom opominjale raznovrsne i vrlo brojne ptice svih veličina i boja, duž celog toka reka i kanala. Sa grana su nam se javljali majmuni graktavci, a posmatrali nas lenjivci. Celokupnu sliku ovog i drugih nacionalnih parkova i predela Kostarike, ali i svih drugih zemalja Centralne Amerike kroz koje smo prolazili, dopunjuje veoma raznovrsna vegetacija. Drveće je visoko, razgranato, zeleno, sa divnim raznobojnim cvetovima najrazličitijih oblika. U Srednjoj Americi vrtovi su viseći. Krotoni, sanseverije, filadendroni, fikusi i mnoge druge nama poznate biljke ovde ne traže negu, priroda je njima naklonjena i one ovde bujaju.

No, zaista iznenađujući i nezaboravan momenat bio je susret sa vulkanima. Srednja Amerika je regija aktivnih i uspavanih vulkana. Vulkanske kupe se dižu strmo i visoko sa ravnica ili visoravni, a najistaknutije su Arenal, Masaja, Mombačo, Agua, Fuego, Akatenango, kao i tri živopisne: Toliman, Atitlan i San Pedro, sa kupama visokim iznad 3.000 metara, koje smo posmatrali sa obale jezera Atitlan. Mnoge od tih vulkanskih kupa i dalje se puše i podsećaju na njihovu aktivnost. Skorašnje erupcije drže na oprezu stanovništvo. Tokom našeg boravka, vulkan Agua iznad Antigve je proradio i izbacivao dim i pepeo koji je obasuo ceo predivan turistički gradić. Možda najimpresivniji utisak ostavio mi je ugašeni vulkan Poas u Kostariki na 2.740 mnv, čiji je krater ispunjen 300 m dubokim jezerom sa tirkiznoplavom vodom, a sa okolnih strana se i dalje podiže para od vulkanskih isparenja. Putujući ovim zemljama, vulkanske kupe mame svojim oblikom i kao da podsećaju na prisutnost u ovom momentu, jer već sutra će možda biti zemljotres ili erupcija vulkana kada se sve menja. Tu prisutnost u sadašnjem momentu, čini se stanovnici Centralne Amerike dobro imaju usađenu u svojim životnim navikama.

Ostaci drevnih kultura

Centralna Amerika je u kulturološkom smislu najpoznatija po drevnoj kulturi Maja. Tragovi te kulture, kao i onih pre i posle Maja, vidljivi su u svim zemljama.

Najstariji lokalitet koji smo imali priliku da posetimo je huellas de acahualinca u Nikaragvi („Tragovi Akahualinka“), gde se mogu videti u stvrdnutoj lavi očuvani tragovi stopala 15-tak ljudi i dece, stari oko 6.000 godina. Poznati kao najstariji tragovi ljudskog stopala i danas izazivaju naučnike da prouče razloge hodanja ili bežanja ove grupe ljudi u smeru obližnjeg jezera.

Potpuno neočekivan ambijent, saznanje i doživljaj čekao nas je u El Salvadoru na majanskom arheološkom parku Hoja de Seren (joya de cerén – „Dragulj Seren“) koji je pod zaštitom UNESCO-a. Ovaj lokalitet, na jugoistočnoj ivici kulturnog područja Maja, nastanjivala je mala poljoprivredna zajednica još 1200. pne. Arheološko nalazište Hoja de Seren jedinstveno je svedočanstvo o svakodnevnom životu običnih ljudi. Mesto je otkriveno 1976. godine, a iskopavanja i dalje traju. Otkriveno je oko 70 zgrada – skladišta, kuhinje, stambene jedinice, radionice, verski objekti i vrlo lep i zanimljiv mali objekat Temazal koji je bio neka vrsta zajedničke duhovne saune.

U turizmu skoro neprisutna zemlja Honduras u svojim nedrima čuva prirodna i kulturna bogatstva koja je vredno posetiti. Drevne Maje su u gradu Kopan živele neprekidno 2.000 godina, razvijajući svoju kulturu, od čega se danas mogu videti velike kamene stele na Glavnom trgu, igralište za igre loptom i poznato stepenište ispisano majanskim hijeroglifima koje se još uvek otkriva, kao i akropolj.

Zanimljiv arheološki park Kirigua u Gvatemali, poznat je po lepo očuvanim majanskim stelama, visokim i do 10 metara. Najveća je teška 60 tona i visoka 11 m.

Jedan od najjačih utisaka sa ovog bogatog putovanja svakako je ostavio Tikal, bez sumnje najvažniji arheološki park u Gvatemali, ali i jedan od najvažnijih među centralnoameričkim lokalitetima iz majanske kulture. Maje su mesto naselile oko 700. godine pre naše ere. Dvesta godina kasnije su počeli graditi svoje ceremonijalne zgrade i grad se u početku 16. veka rasprostirao na površini od 30 kvm i imao je više od 100.000 stanovnika. Laganom šetnjom, sa osećajem divljenja spoznaje se snaga i moć ove civilizacije koja je imala visoko razvijene funkcije kvalitetnog stanovanja, obrazovanja, nauke, kulture, sporta, državnih poslova. Danas se mogu posetiti dobro čuvani ostaci različitih objekata – centralni trg, akropolj, zapadni trg, trg sa sedam hramova, majanskih piramida i kompleks od 38 zgrada nazvan „Izgubljeni svet“.

Raznobojnost života malih gradova i sela

Zaista poseban doživljaj na ovom bogato obojenom putovanju pružila su nam sela i mali gradovi u svim državama. Teško je izdvojiti koji je očuvaniji, zanimljiviji, šareniji, veseliji, cvećem i raznovrsnim rukotvorinama ukrašeniji, i druželjubivim ljudima na trgovima, ulicama ili ispred kafea puniji.

Granada (Nikaragva) je najstariji španski kolonijalni grad koga je 1524. osnovao Fransisko Ernandez de Kordoba. Leži u podnožju vulkana Mombačo na samoj obali jezera Nikaragva. Grad je uspeo da sačuva svoj stari izgled sa trgom, na kojem u popodnevnim časovima, pijući čuvenu i vrlo ukusnu kafu, slušate poj miliona ptica ili ulične muzikante.

Stari Grad Leon u Nikaragvi nastao je na obali jezera Ćolotlan (Xolotlan) u podnožju aktivnog vulkana Momotombo. Posle brojnih potresa i vulkanskih erupcija, grad je definitivno uništen i preseljen na današnju lokaciju 1610. godine. Ruine Starog Leona su zaštićene kao svetska kulturna baština, a novi Leon, lociran na reci chiquito blizu obale Pacifika je živ, moderan grad sa prepoznatljivom katedralom kolonijalno-baroknog stila i omiljeno mesto za putnike koji traže doživljaj obojen kosmopolitizmom.

Bela sela u Nikaragvi ("Pueblos Blancos") potiču iz prekolumbijskog perioda i čuvaju živopisne kuće izgrađene od belog krečnjaka, a svako je poznato po određenim proizvodima koji se mogu videti, probati i kupiti: keramici, proizvodima od drveta, tekstila ili odličnoj hrani.

Ne mogu a da ne spomenem divno seoce Sučitoto u državi El Salvador. Još uvek neturistifikovano, odiše smirenošću seoskog života. Vrlo je živopisno, sa kućama jarko obojenih fasada i unutarnjim dvorištima punim cveća. Tu smo imali priliku da se upoznamo sa procesom proizvodnje gline za keramičke posude, kao i procesom dobijanja indigo praha i bojenja tekstila. Domaćini su nam potpuno otvorenih srca pričali o svom životu, težnji za većim brojem posetilaca, ali i opuštenosti života. Nezaboravan doživljaj nam je pružila divna smirena gospođa u svojim 80-tim godinama, koja nam je ispričala svoj zanimljiv život u kojem se bavila, kao i danas, zavijanjem cigara koje su nošene pobunjenicima u planine, a njen dom je bio sedište pokreta otpora.

Antigva je biser centralne Amerike. Osnovali su je Španci 1542. godine. Uprkos brojnim zemljotresima, požarima, erupcijama vulkana i poplavama, uspela je da očuva svoj kolonijalni šarm. Grad sa oko 35.000 stanovnika nalazi se na visini od 1.530 m u podnožju tri vulkana: Agua, Fuego i Akatenango, u blizini glavnog grada Gvatemala i Pacifika. Antigva je jednostavno umetnost, mesto u kojem osećate svu lepotu izražavanja kroz poeziju, ples, glumu, oslikavanje kuća, bojenje odeće, ukrašavanje vrtova, balkona i malih mesta. U Antigvi osećate život i živost ljudi, njihovu spontanost, jednostavnost i opuštenost. Sedeći u nekom od brojnih kafića ili gledajući bogato i raznobojno ukrašene izloge, lako se možete uklopiti u opuštenu atmosferu i razgovor sa ljudima – na engleskom, španskom ili majanskom jeziku (ukoliko ga poznajete).

Toplina i gostoprimstvo ljudi

Stanovnici Srednje Amerike su vrlo izmešani, nadasve srdačni, druželjubivi, zanimljivi i opušteni. Potomci drevnih Maja, kao najpoznatijeg i najvećeg naroda ovog prostora, nalaze se u svakom mestu, a najviše ih je u Gvatemali. Vrlo su niski i autentični, bučni, živi i uvek se kreću u velikim grupama ili porodicama. No, španska kolonizacija je imala i ovde svoje uticaje. Ljudi svuda govore dominantno španski, katoličke su veroispovesti, sem malih grupa koje su zadržale svoje drevne običaje koje smo videli ispred crkve Sv. Tome u Čičikastenangu, gde stara šamanka, spaljivanjem raznog bilja, čisti zle duhove i poziva dobru energiju da nas čuva – na putu ili u životu.

Vrlo su gostoljubivi i srdačni. To gostoprimstvo je vidljivo na ulicama gde slobodno možete sa njima porazgovarati, sesti, popiti kafu ili piće, fotografisati se ili prosto uživati u njihovim slikovitim raznobojnim rukotvorinama koje prodaju svuda: na trotoarima, na kolima, u radnjama, restoranima, u hodu, noseći ih u rukama. I muškarci i žene su tradicionalno obučeni, ali ženska odeća privlači svojim šarenilom vrlo jasnih boja, širokim suknjama, pregačama i maramama. Vole da se slikaju i podele svoje osmehe. Bogatstvo detalja kojim su ispunili svoj život i time valjda nadoknadili sivilo okolnog vulkan skog prostora, ili imitirali bogatstvo boja biljnog i ptičjeg sveta, vidi se i u ukrašavanju kuća, dvorišta, restorana, hrane. Kuće, naročito u malim gradovima i selima okrečene su jarkim bojama i ukrašene brojnim reljefima. Mnoštvo tih starih tradicionalnih kuća sa uticajima španske kolonizacije pretvoreno je u male butik ili hotele sa šarmom. Noćiti i boraviti u takvim hotelima je divno. Osećate se kao da ste u nekom drugom vremenu. Unutarnja dvorišta kuća su prebogata cvećem i aranžirana ukrasima, a hotelske sobe, u kojima smo mi boravili, imaju drveni stilski nameštaj i raznobojne prekrivače ili zavese. Sve odiše toplinom, pa i njihova veoma ukusna hrana u kojoj je zastupljeno sve od povrća, ribe, mesa, sireva, do voća.

Boravak u Centralnoj Americi bio je za mene susret sa toplinom i vedrinom ljudi, bogatstvom sitnih detalja, boja, svetlošću. Uticaji španske kolonizacije se vide, ali se ne oseti stišnjenost kulture ili istorije drevnih vremena. Obogaćena bojama i zvukom, zaokružena velikim bogatstvom biljaka, Centralna Amerika živi svoj, rekla bih, uzbudljiv život koji nije med i mleko, ali je, sudeći po ljudima i njihovim pričama – dobar i u razvoju. Nije uzalud Kostarika za svoj moto odabrala: “Pura Vida” („Jednostavan život“). Kostarikanac (Ticos) koristi ovaj izraz da pozdravi, da kaže da je sve u redu. Međutim, izraz “Pura Vida” je način na koji Ticos živi. Nije iznenađujuće što je Kostarika proglašena jednom od najsrećnijih zemalja na svetu. Tikosi, ali i stanovnici ostalih zemalja imaju veoma opušten, jednostavan način gledanja na život. Bez brige, bez gužve, bez stresa, živeti tako da budeš zahvalan za ono što imaš, ne zadržavajući se na negativnostima. Vrlo često u situacijama življenja ovde, u svakodnevnici, prisetim se nekih momenata boravka u Centralnoj Americi u kojima sam zaista bila opuštena, ispunjena divnim bojama, oblicima, pokretima, i tada pokušam da ih unesem u sadašnjost. Centralna Amerika je destinacija koju bih zaista svima preporučila.

Tekst je objavljen u časopisu Turistički Svet, broj 85.