Putovanje za mirisom kafe

Moja davnašnja želja je da upoznam Južnu Ameriku, pre svega Peru i Boliviju. Ali kada sam videla program putovanja za Kolumbiju, shvatila sam da ću deo duha, istorije, kulture i prirode Južne Amerike moći da doživim i u Kolumbiji. I nisam se prevarila. Crne, širom otvorene oči dečaka iz plemena Taironas, koje smo obišli, živeće večno u meni kao čežnja, kao zbunjenost, kao grubi spoj tradicije i savremenog, kao traganje za idealnim prostorom za život negde u zaturenoj prirodi. Dve sedmice putovanja avionom, autobusom i brodom omogućilo mi je da zavirim u to veliko bogatstvo.

Kolumbija i Bogota

Zemlja znana po Kolumbu, ima toliko toga lepog i zanimljivog da može da pruži pravi doživljaj sveta Južne Amerike. Bogata istorija predkolumba, divlja i vrlo raznovrsna priroda, različiti ljudi, slikoviti mali gradovi i sela, stare kulture... Kolumbiju je teško doživeti tokom samo jednog putovanja. Prostrana je, bogata, sadržajna... Uspela sam, ipak, da posetim veoma zanimljiva, međusobno vrlo različita mesta na kojima sam doživela raznovrsne situacije. Program putovanja, koji je osmislila agencija Van Gogh iz Maribora, bio je vrlo zgusnut ali veoma zanimljiv i pružio je našoj maloj grupi prave užitke i iznenađenja.

Sletevši u Bogotu, glavni grad Kolumbije još se nismo pomerili od civilizacije, jer je Bogota tipičan milionski grad, ogroman, još bolje - prostran grad, preko kojeg se čitav sat leti avionom! Jedan je, takođe, od najviših, jer je položen na više od 2.500 m nadmorske visine. Sa svojih između 8 i 10 miliona stanovnika, dominantno Južnoamerikanaca, Bogota ima sve oblike stanovanja i sve stilove življenja – od najbogatijih i najsavremenijih do najsiromašnijih. Ipak, najimpresivniji su za mene bili ljudi, izuzev Muzeja zlata u kojem se može upoznati sa predkolumbovskim periodom i periodom nakon zvaničnog osnivanja grada 1538. godine. Nakon jutarnjeg buđenja doživeli smo jak zemljotres i popriličan strah, dok su stanovnici Bogote, nakon osmatranja situacije, navikli na takve događaje, mirno nastavili da obavljaju svoje jutarnje poslove. Ta mirnoća, neuznemirenost, nepaničenje, udubljenost stanovnika Kolumbije pratila nas je tokom čitavog putovanja. Nakon napuštanja Bogote obišli smo i upoznavali divne male gradove iz postkolumbovskog perioda: Medelin, drugi po veličini grad u Kolumbiji, pa Santa Marta na severu, na obali Karipskog mora, pa manji grad Santa Cruz de Mompox, koji leži na najdužoj reci Kolumbije Magdaleni. Svakako je veoma interesantna i za lutanje ulicama grada veoma živa, uzbudljiva Cartagena de Indias.

Villa de Leyva – kolonijalni gradić u kojem živi istorija

Severoistočno od Bogote prostire se veliki planinski departman Kolumbije Bojaka (Bojaca). U tom prostranstvu smešteno je više malih naselja u kojima se još uvek može videti tradicionalni život, odeća, doživeti ukus i miris ove regije, videti procesi tradicionalnih zanata i kupiti sijaset različitih proizvoda od keramike, odeće od vune ili mesne prerađevine. Svakako je najzanimljiviji pončo, tradicionalni ogrtač andskih južnoameričkih prostora. Pončo nose stanovnici i danas da ih zaštiti od hladnoće, jakog vetra ili jakog sunca. Mogu se kupiti veoma raznovrsnog kroja, od manjih koji pokrivaju samo ramena, do onih dugih za celo telo. Prave se od različitih materijala: od pamuka, danas i od sintetike, ali oni tradicionalni se svakako tkaju ili pletu od vune. Najviše smo ih mogli videti na ljudima i u brojnim malim načičkanim prodavnicama u najlepšem od tih gradića - Villa de Leyva. Ovo tipično kolonijalno mesto sa oko 14.000 stanovnika, su osnovali pripadnici naroda Muisca, jednog od drevnih naroda Anda iz vremena Inka, Maya i Asteca. U njemu su danas očuvane kuće iz kolonijalnog perioda, 16. veka. Zanimljive, blago strme ulice sa kaldrmom završavaju se na velikom glavnom trgu, jednom od najvećih, površine 14.000 mkv. Trg je popločan kaldrmom tako da se sve strane u krug spuštaju ka centru trga. Oko trga, u vrlo slikovitim kućama nalaze se kafei, prodavnice, zanatske radionice. Turisti su brojni i na ulicama se mogu čuti najrazličitiji jezici. Nismo propustili da popijemo šoljicu prave kolumbijske kafe, usput posmatrajući zanimljiv svet i raznovrsne pončoe.

Kolumbija je i zemlja kafe

Napustivši ujutru hotel u Armeniji, u srcu Kolumbije, krenuli smo kroz bogatu regiju kafe zvane Kolumbijski triangle (Coffee triangle) ili Osovina kafe (Coffe axis). Taj ruralni kontinentalni deo Kolumbije je vrlo bogat i slikovit. Planinski predeli su zeleni na planinskim stranama na kojima se tačkasto rasprostiru nepregledne plantaže kafe. Posetili smo, prvo, izvanredno slikovit gradić Salento koji odiše tipičnim duhom Kolumbijaca. Kuće su napravljene od palmovog drveta ili bambusa, sa malim balkonima, veoma su šarene, raznobojne, okićene cvećem. U prizemlju kuća su male prodavnice ili kafei u kojima su načičkani različiti proizvodi ili se stiskaju ljudi pijući isključivo kolumbijsku kafu dok prepričavaju događaje. Pljusak nas je poterao da se i mi uvučemo u neku od tih prodavnica u kojima se peku empanade (male pitice od mesa) i odmah tu i jedu. Niko se nije uznemirio što je kiša lila i slivala se u potocima niz ulice. Nakon toga, džipovima smo otišli do jedne od brojnih plantaža kafe, zvane Ocaso. Ova plantaža, pripremljena za turiste, imala je dobro organizovan prijem, turističkog vodiča, šeme procesa sađenja i branja kafe, a onda smo i sami doživeli berbu kafe. Saznali smo da zrna kafe sazrevaju postepeno, svakodnevno po malo. Tako se na jednom žbunu kafe istovremeno može videti i cvet, i maleno zrnce, i zeleno, ali i tamno crveno zrelo zrno, jer svakog dana neko drugo zrno sazri i dobije sjaj i bordo boju. Upravo zato hiljade berača kafe cele sezone svakodnevno beru zrela zrna kafe koja odlaze u proces čišćenja, cepanja, sušenja. Na kraju nas je vodič proveo i kroz proces kuvanja kafe na kolumbijski način: lagano je polivao tek samlevenu kafu, mlakom vodom kroz platneni filter iz kojeg su se u stakleni bokal cedile mirišljave kapi kafe. Drugi je ukus, drugi je doživljaj i kao da je sasvim neki drugi napitak, potpuno drugačiji od kafe skuvane kod nas.

Dolina voštanih palmi (Valle de Cocora), nacionalno obeležje Kolumbije

Iz letnjim pljuskom okupanog Salenta, krenuli smo u brda ka dolini voštanih palmi. Oblaci su bili vrlo nisko i što smo se više peli bili su sve niže i niže. Nismo mogli da vidimo ceo horizont niti plavo nebo, ali ta igra gustih belih i sivih oblaka sa planinskim vrhovima i njihovo smenjivanje je meni bilo zabavno. Dolina je naseljena. Mala seoca čuvaju svoj tradicionalni život. Videli smo seljane koji na zaprežnim kolima vuku neku građu, obilaze svoja imanja na kojima pasu brojna stada goveda. U selima smo videli kola koja vuku veliku burad sa mlekom i predaju ih zadrugama koje ih dalje nose na preradu. Sir je prvi proizvod ove doline i izvor života meštana. Posle jednočasovne vožnje, popeli smo se do jednog mestašca sa hotelom i restoranom na više od 2.000 mnv, koji je centar ovog Parka prirode. Temeljna vrednost parka je voštana palma, vitka, visoka i do 60 m, palma koja ima stablo čija se kora koristila za građu, a drvo kao vosak za pravljenje različitih stvari. Zbog nekontrolisane eksploatacije, sečenje je sada zabranjeno i počelo se sa sađenjem novih palmi.

Amazon – divljina u kojoj sve prepuštaš prirodi i učiš da će sve biti onako kako treba ako se prepustiš

Do Amazona smo stigli avionom, dugo leteći iznad nepregledne prašume, a onda je započela lepa avantura. Sleteli smo u Leticiju, malo naselje, duboko smešteno u Amazoniji na tromeđi Brazila, Perua i Kolumbije. Do našeg odredišta smo se iz leticije vozili brodićima – jedan za putnike, jedan za prtljag. Posle prvih udaha toplog i vlažnog amazonskog vazduha, stali smo na sred prostrane, moćne, brze, mutne reke. Tromeđa. Tri zemlje se dodiruju u ovoj jednoj tački. Jedna od tih zemalja je moj san dugi niz godina. Mogla sam misli da pošaljem do Perua i obećam skorašnji dolazak. Tačka tromeđe, nema granice. U životu nema granice. Ovde duboko u amazonskoj džungli nema tačke prelaska. Ljudi se slobodno kreću kuda im je potrebno. Puno različitih etničkih grupa, čiji pripadnici govore svako svojim jezikom, a sporazumevaju se, sem rukama, glavom i mislima, španskim jezikom. Najbrojniji su Taikune – drevno domorodačko pleme koje se do danas održalo sa svojim jezikom, običajima, šamanizmom. Plovidba glavnim tokom Amazona je bila uzbudljiva više zbog samog saznanja da smo u Amazoniji. Zaustavili smo se na plovećem ostrvu sa restoranom, terasom i vidikovcem, izgrađenom od bambusovih grana. Tu smo dobili divan domorodački ručak sa ribom i povrćem iz Amazonije, te čajem od amazonskih lekovitih trava na kraju. Put smo nastavili brzom vožnjom, sve dok nas pljusak nije usporio, a onda pojava jedne, pa druge ogromne, prostrane duge s kraja na kraj širokog Amazona nije i zaustavila. Uzdasi, fotografije, pružene ruke, neverica. Toliko lepote i divljine u jednom momentu.

Ubrzo smo stigli u Puerto Narinjo. Malo naselje usred Amazonije, sa dva paralelna reda kuća na obali Amazona. Kuće prvog reda su podignute na drvenim stubovima, kao sojenice, zbog velike amplitude nivoa reke. Ispred prvog reda kuća ogromni i moćni Amazon, iza drugog reda kuća prostrana amazonska džungla. Rekli bismo stišnjeno između dva zgusnuta prostranstva. Ali nije se osetila ta stišnjenost. Ljudi su se svuda kretali, lagano, opušteno, lako obučeni zbog velike temperature i vlage. Vazduh je u Amazoniji gust, topao, vlažan. Teško ga je disati. Koliko je u Bogoti trebalo puno udahnuti za malo vazduha zbog razređenog vazduha i nadmorske visine, tako je ovde trebalo duboko disati za malo vlažnog vazduha. Dok smo lagano išli ka našem prebivalištu i dok su nam momci lokalne agencije nosili kofere, mogli smo da uživamo u slobodnoj i maštovitoj igri dece. Bez igračaka, bez šarene skupe plastike, oni su trčkali, skakali, pentrali se, šutirali loptu, ljuljali se na granama drveća, bacali kamenčiće u vodu. Deca su bila vesela i sasvim uklopljena u taj prirodni ambijent. Popularnost Amazona i amazonskih šamana (kurande rosa) i bilja je očito i ovde doprla. Više kuća u selu je pretvoreno u male, veoma skromne hotelčiće, najbogatijih ljubaznošću domaćina koji su se trudili da nadoknade nedostatak svetla (zbog oluje) i vode, zbog brzo nadolazećeg Amazona. Hrana je bila posve jednostavna a ukusna – malo dinstanog slatkog krompira, drugog mešanog povrća i čaja od amazonskog bilja. Poslastica - banane. Posetioci ovog malog naselja su avanturisti pretežno iz Evrope, u malim grupama. Uveče su nam domaćini organizovali za mene nezaboravnu i duboko poučnu avanturu.

I šta sada zaključiti? Šta sam zapravo želela, a šta uspela da vam prenesem? Ne znam. Znam samo, da kad god se setim nekih od ovih momenata sa divnog dvonedeljnog putovanja po dalekoj, prostranoj, nadasve raznovrsnoj Kolumbiji, osećam da su neki od tih utisaka duboko utkani u mene, u moje misli, emocije, u moj život. Ne kao sećanja, nego kao stvarnost, svakodnevica. Skuvam kafu na kolumbijski način, sednem u miru i spokoju, ogrnem topli pončo, iz činije pažljivo odabirem najzrelija zrna grožđa, osetim topli pogled crnih očiju dečaka Tairona i usmerim se na moje cveće na prozoru, prizivajući u sećanje male voštane palme. Divno. Srećno. Čevere!

Branje kafe

Po uputstvu vodiča vezala sam pletenu korpu oko struka. Ispred nas se prostirala mala ogledna plantaža. Zadatak je bio ubrati što više isključivo crvenih, najcrvenijih zrna. Znajući da, sem od zemljišta i klime, od stepena zrelosti zrna zavisi kvalitet kafe, ozbiljno sam shvatila zadatak. Prišla sam prvom žbunu. Ubrala samo dva zrna crvena. Pomerila se do drugog žbuna, još samo jedno zrno. Grane žbuna bockaju i zrna su skrivena svuda po žbunu, poneka nedostupna. Posle par ogrebotina i skoro prazne korpe, shvatila sam da se moram udubiti, otvoriti čula, osvetliti želju za branjem, biti prisutna. I zrna su se pojavljivala. Prošavši kroz jedan deo plantaže, u mojoj korpi je bilo dve-tri šake bobica zrele kafe. Shvatila sam da je to kao i u životu. Ako si pažljiv, svestan svoje želje i namere, prisutan u procesu - bolje vidiš, osetiš kuda da ideš, da ubereš zrelije plodove – poput zrna kafe. Ne može se šakama, odjednom sve, ne može se kvalitet dobiti otresajući grane, jer tada otpada i što treba i što ne treba. Živeti život birajući naj zrelija zrna, polako i pribrano, prava je pouka koju sam dobila na toj plantaži.

Ceremonija sađenja voštane palme

Nakon popijenog divnog napitka el canelato (slatkog, cimetom obogaćenog), koji nas je ugrejao, domaćini su nas poveli u razgledanje nove plantaže voštanih palmi. Jedan deo plantaže, oda kle se posle nekoliko godina palme presađuju po planinskim stranama, bio je namenjen posetiocima. Ponudili su nam da zasadimo nekoliko sadnica voštane palme u rasadniku. Jednu stabljiku sam uzela i ja, kao jedina iz Srbije. Ceremonija sađenja je bila više nego uzbudljiva, o čemu svedoče suze koje se nisu mogle sakriti iako nas je obilno zalivala jaka kiša. Nas petoro je u rukama držalo po jednu palmu. Vodiči su nas poveli u kratku meditaciju tokom koje smo našem izdanku palme preneli želje za zdravljem i dugim životom, i ljubav. Potom smo izdanak lagano spustili u rupu u zemlji i pokrili rastresitom zemljom, s molbom da toj biljci Pacha Mama - Majka Zemlja da snagu, čvrstinu i vlagu. A onda smo se dizali gore, visoko, visoko sa rukama iznad glave, moleći Oca Sunce da biljci da svetlost, toplotu i snagu i da visoko raste. Na kraju smo svoju nameru sa ruku sprali vodom preko zemljom pokrivene male sadnice, dodajući joj malo soli iz mojih suza i mnogo ljubavi koja će pomoći da ta mala biljka postane velika i da za 50 godina, koliko joj je potrebno, poraste 60-tak metara! Na kraju smo svi u grupi stali u krug oko naših sadnica i zagrlili se kako bi razmenjena i sjedinjena ljubav Kolumbije, Slovenije i Srbije razvila spregu bratstva, vezu među ljudima dobre volje. Naši divni vodiči Carlos i Gustavo poručili su nam tada: “Ukoliko budemo u ravnoteži i naša biljka će tako rasti. Neka nam to bude motiv da živimo s ljubavlju i u ravnoteži”.

Kroz mračnu prašumu amazona

Bila je to snažna avantura. Krenulo nas je samo 6 najhrabrijih. Kiša je neprestano lila. Obukli su nam čizme (meni za dva broja veće, pa je stopalo imalo dvostruki hod: u čizmi i sa čizmom). Kišnih kabanica nije bilo. One što smo imali, kao i sve ostalo na nama - bilo je nakon 15 minuta mokro. Kretali smo se uz baterijske lampe i pratnju lokalnog vodiča prijatnog glasa, koji je uspeo da nam unese respekt prema prašumi noću iz koje na nas vrebaju gmizavci, gušteri, otrovne male žabice, raznorazni pauci do onih najvećih - zmija, sa drveća lijane, bodlje tropskog drveća i sve uvijeno više kreštanjem nego pevanjem bezbroj raznih ptica. Dobro. Tu sam. Udah i napred. Na početku samo klizav, a onda i blatnjavi puteljak, vijugao je između visokog drveća. Vodič je svetlom pokazivao razna živa bića. Padali smo jedan po jedan, kao po komandi, ne znajući kako da ustanemo iz debelog blata kada ni za šta ne smemo da se uhvatimo. Prošla sam kroz taj deo prašume menjajuću svakih 10 minuta svoje emocije – znatiželja, pa hrabrost, postepena adaptacija, snažan bes, nervoza, otpor kretanju dalje, pitajući se: Zar sam ovo htela? Zašto nas ne vrate nazad, dokle ćemo ovako? Sledilo je potpuno nestajanje motiva i želje da se vratim? Da se vratim, ali kuda i kako? U jednom momentu smo zastali da podignemo troje koji su pali u debelo klizavo blato. Udahnula sam, zažmurila, pogledala u nebo koje nisam videla: o Bože moj, u blatu sam do kolena, ništa ne vidim, potpuno sam nezaštićena, gacam po mraku zaglavljena između blata i lijana koje su se motale oko celog tela, potpuno mokra, po meni padaju krupne kapi koje sa gustih grana nanose sokove insekata, prahove bilja… Ne mogu nazad, ne mogu napred! Šta mogu? Duboki udah, koncentracija na unutra, u centar mira koji mi je poznat. Šta mogu? Šta sada? Pustiti! Spasonosno rešenje. Pustiti! Prepustiti se. Udahnuti i shvatiti da si jedno sićušno biće koje je u nekim situacijama samo deo svega uklopljen u jednost. Udahnuh. Pustih sve što sam mogla i čudo se događa. Stajemo svi zajedno. Gase se sve baterijske lampe. Totalni je mrak. Tišina. A nije tišina. Prašuma ima milion zvukova. Svi su nepoznati. Glasni. Obuhvataju ceo prostor. Oči ne vide, ali su ostala čula aktivna. Slušam. Udišem. Mirišem. Spokoj. Osećam da sam deo svega toga. Strah nestaje. Sigurnost je tu. Sve što mi je potrebno je tu. Mir. Chevere! (Dobro. Sjajno. Sve je dobro!). Krećemo nazad. U daljini se vide prvi slabašni pramenovi svetlosti sa sijalice ispred drvene kućice u kojoj ljudi žive sa prašumom. Život je tu. Put se nastavlja.

 

Tekst je objavljen u časopisu Turistički Svet, broj 84.