Japan - Neki drugi svetovi

Ta daleka zemlja izlazećeg sunca nikada nije bila na spisku mojih željenih putovanja. Često sam se pitala zašto je to tako. I znala sam odgovor. Na mozaiku mojih predstava o Japanu nalazilo se puno pojmova koji su za mene značili strogost, grubost, hladnoću, čak i surovost, pojmovi poput: kamikaze, samuraji, hara-kiri, nindže, gejše, pa haiku poezija, bonsai, origami i druge veštine. Ulazak u ove pojave i pojmove na prvi pogled uvek mi je ostavljalo neko divljenje, ali praćeno čuđenjem. Zašto je to tako crno, oštro, hladno i surovo, i da li mora biti tako? Da li je to samo privid, spoljni omotač ili duboka realnost? To me odbijalo da uopšte razmišljam o Japanu kao o željenoj destinaciji. S puta sam se vratila rasterećena, jer sam u dubini pronalazila tragove dubokih značenja, topline i ljubavi, pre svega. Vratila sam se i znatiželjna da pronađem dublje uzroke svega toga i ponovo se vratim.

Povod i pogled jednog putnika
Ovaj tekst je smeli pokušaj da bez dubokog poznavanja istorije, kulture, filozofije življenja velikog broja ljudi i zemlje stisnute na velikom broju, a malom prostoru ostrva okruženih morima predstavim jednu tako značajnu kulturu. Plašila sam se tog izazova, a onda sam shvatila da neko značenje, bar za mene, a verujem i za čitaoce, može da ima i prvi utisak nepripremljenog ljudskog bića za susret sa skoro potpuno nepoznatim prostorom, i to bića koje je na putovanje ponelo pregršt predrasuda. Taj pregršt je trebao ili da se raspadne ili da ostane.

A onda je došao Haruki Murakami sa njegovim idejama, tekstovima, likovima, situacijama. U njegovim knjigama sam nalazila potvrde mojih utisaka i saznanja, ali i mnogo toga što nisam znala, razumela i mogla uvideti. Počela sam da naslućujem dubinu Japana koja se produžila u susretu sa Rut Ozeki i njenim romanom "Priča za biće vremena". Ova divna, višedimenzionalna priča o devojci Nao, prababi zen-monahinji, njenom sinu kamikazi… otkrila mi je duboku skučenost osećanja koje čovek čuva u sebi, gde iz pisma jednog poginulog mladog kamikaze svojoj majci zen-monahinji spoznajete dubinu i težinu življenja u takvim uslovima u kojima unutarnji vulkan ne može da izađe, jer ako bukne - on eksplodira, saspe, ali onda i nestane. Zar nije isti stil življenja i devojke Sumire iz romana "Sputnik ljubav", Murakamija, koja se sa mnom družila na ovom putovanju, a koja je nestala negde nenaučivši da prepozna i ispolji ljubav u sebi? I poslednji kamenčić koji je doskočio do mog srca i pomogao mi da donesem odluku o putovanju u Japan je bila, i jeste, muzika Shigeru Umebayashi-a, a posebno melodije “In the mood for love” i “Lovers”, koje su mi otvorile svet emocija, ljubavi, lepote koju Japanci nose u sebi, izgleda duboko je čuvajući za sebe i najbliži svet oko sebe.

Već pišući ovaj tekst shvatih, da se pisati o Japanu i ne može objedinjeno. Jer Japan je vrlo raznovrstan (verujem kao i većina država sa velikim gradovima). Jasno mi se izdvajaju slike i utisci Tokija i ostalog Japana. Tokio sa svojih oko 20 miliona, ili jednom trećinom japanskog stanovništva, je kao tri i više naše zemlje. Pošto su stisnuti na malom prostoru, od stanovnika se i ne može očekivati sloboda, prostranstvo. U skučenom prostoru Tokija ljudi su osmislili pravila sa kojima se jedino možda može tamo i živeti, visoko, u malom stambenom prostoru, sa malo slobodnog vremena i malo drugih sloboda. Druga je priča zašto to ljudi odabiru, ali ja sam ih tamo zatekla.

Dakle, ovo će biti razmišljanje na temu najjačih utisaka o Japanu, odnosno o Tokiju i drugim delovima Japana. Pa da počnemo od uspomena za koje bi se reklo da su obojene vedrim, lepim emocijama.

Šta je to što me je ispunilo lepotom?
Dubina i toplina malih gradova i prirode. Tokom dvonedeljnog boravka u Japanu posetili smo i udahnuli stvarnost i lepotu desetak parkova prirode – od parka careve rezidencije u Tokiju, do malenih parkova u istorijskim gradovima, dvorcima, palatama. Obišli smo nekoliko velikih gradova poput Osake, Hirošime, Kjotoa i onih malo manjih, istorijskih mesta sa tragovima japanske kulture, kao što su Kamakura, Hakone, predivni Takajama, pa Kanazava, Kurašiki, Nara, Takamacu. Proputovali kroz centar ostrva Honšu sa juga na sever, pa na zapad. Videli i posetili ostrvo Šikoku. U tim unutrašnjim delovima videli, bili, vozili se kroz predivnu, nadasve čistu, izvornu prirodu obojenu tirkiznim vodama potoka, vodopada, reka, jezera i mora, zelenim šumama, crvenkastim brdima od cvetajućih trešanja. Posetili smo i ispoštovali protokole poklonjenja velikom Budi, budističkim svetinjama u hramovima utisnutim u mir stoletnih šuma, kao i svetinjama šintoizma u velikim i malim hramovima u kojima je očišćenje, molitva, mir i vera u ostvarenje sopstvenih namera svugde prisutna. Svako to mesto je za sebe neka posebna priča koje povezuje, po mom utisku, kao glavna nit: besprekorna čistoća, urednost, poštovanje veličine prostora, divljenje lepoti i prihvatanje da je to sve tako, bez čuđenja, bez zapitkivanja. Na svako naše pitanje u cilju objašnjenja nekih istorijskih vrednosti ili sadašnjeg trenutka, naš divni, živahni 72-dvogodišnji vodič Masato-san bi samo rekao dve reči i dodao – “To je tako”, čudeći se ponekad odkud nama pitanje o veličini stanova, ili tenziji upisa na fakultet i zapošljavanje, kada je to tako! To je život. Nema pitanja zašto i zbog čega.

Impresivna mi je bila i hrana. Imali smo prilike da svakodnevno po tri puta uživamo u ceremonijama obroka, bilo u tradicionalnim ili modernim restoranima. Hrana je sveta. Ona čoveku daje život, snagu, mudrost, radost, lepotu. Hrana se uzima u miru, sedeći bez cipela na podu. Na niskom ali dovoljno velikom stolu ispred nas su se ređale predivne posudice i posude sa komadićima vrlo sveže, vrlo šarene i raznovrsne hrane, dodatno ukrašene cvetićima, listićima, trakama nekog obojenog sosa. Japanci jedu, pre svega, sveže povrće, samo malo obareno tokom obroka. Morska riba, plodovi mora i alge su svako - dnevni obrok, mada jedu pomalo i piletine i svinjetine, takođe spremljene u divnim posudama na malim, za to specijalnim rešoima u toku samog obroka, kao i raznovrsne gljive i vrlo malo voća i slatkiša bez šećera, napravljenih od crvenog slatkog pasulja ili sličnih slatkih biljaka. U Japanu se ne jede brašno, hleb, mleko, mlečni proizvodi, minimalno so i šećer. Ništa belo i glutensko! Od vajkada. I zato Japanci žive dugo. Životni vek žena je oko 82 godine, a muškaraca 79. Umiru u miru, pretežno od starosti, a ne od bolesti.

Najjači utisak
Kada odabirete put u Japan svi preporučuju da ne zaobiđete dve svetinje – Fudži i cvetanje trešanja. To su simboli i sa papira japanskog jena.

Moja sreća je bila velika. Od pedesetak dana koliko se Fudži može videti bez magle i oblaka, naša su bila tri dana. Biserno jasno nebo na čijem ekranu se iz ravnice izdiže vulkanska ogromna kupa Fudžija - svete planine sa belom kapom. Ne samo zbog očekivanja i radosti susreta, nego zato što pogled na Fudži zaista pruža priliku za divljenje lepoti jednostavnosti, ravnih linija i veličini. I još kada na sve to gledate okupani mirisom trešanja u cvetu koje okružuju jezero Kavaguči, udah je dubok i doživljen svim čulima. I ako na svu tu radost divljenja dodam snažan duboki utisak ulaska u sobu tradicionalno uređeneog riokan hotela i otkrijem da je moj krevet na tatami podu prekriven dušekom sa trešnjinim cvetom, da me na stolu čeka čajnik i šoljica sa zelenim čajem i kolačići, i da prozori sobe gledaju na park sa rascvetalim trešnjama na obali jezera i u pozadini velelepni Fudži – ostanete nemi. Suze su same tekle niz lice. Iz dubine duše. I oteo se samo usklik radosti. Hvala ti Bože za ovu lepotu koju si mi podario.

Tokio – svet za sebe
Prvo jutro u Tokiju, nakon dugog puta, kišnih prozora, ispijanja prvog zelenog čaja u društvu Murakamijeve Sumire i pogleda na oblakoder Ministarstva pravde, donelo mi je možda i najjači smeh kao posledicu najjačeg šoka. Pešice smo u pratnji Masato sana krenuli u prostor metroa u vreme kada milioni Tokijaca jure na posao. Već na stepenicama dočekala nas je strogost organizacije odlaska na posao. Stati samo sa leve strane pokretnih stepenica, kako bi pored tebe mogao da protrči neko ko više žuri. Kako se uključiti u tu gustu brzu reku crno-belih ljudi sa mobilnim telefonima u ruci, kravatom oko vrata, slušalicama u ušima i crnim torbama u ruci ili na leđima? Naša vodičkinja Suzana nas je jednostavno uputila: “Kada siđete dole, duboko udahnite, pogledajte napred i odlučno i hrabro idite napred, poštujući svoju nameru da stignete do druge strane podzemnog hola”! Hvala joj. Da te preporuke nije bilo, verujem da bi smo se vrteli u krug nošeni rekama ljudi koji su se vrlo vešto i bez sudaranja susretali i razilazili. Eksplozivan smeh, neverica kroz šta smo prošli i ostali čitavi.

Sa tom masom crno-belih ljudi smo se susretali u svim većim gradovima, pitajući se gde su nestale boje i bogato ukrašeni kimoni?

Slična pitanja su mi se nametala i u redovima za brzoleteće vozove, ili ispred hotelske recepcije, u redu za ulazak u park ili muzej. Zadivljujuće je posmatrati sa koliko mirnoće i discipline Japanci: deca, veliki, mali, stari, zdravi ili bolesni, strpljivo čekaju svoj red. Nema ustupanja mesta, prolaza. Svako ima svoje mesto i svoj red, koji će doći. Začuđujuće je bilo i spoznati da mnogo Japanaca, mladih i starijih, strpljivo stoji ili čak i sedi ispred spuštenih metalnih rolo vrata prodavnica, čekajući u redu da kupe najnoviji softver ili video igru nekog njima najdražeg virtuelnog junaka. U četvrti Akihabara, koju nazivaju Elektronski grad, smeštene su sve najpoznatije kompanije za proizvodnju video proizvoda. To su ulice sa višespratnicama u kojima se isključivo prodaje ili igra. Da li to Japanci beže od svog života u virtuelni svet koji nema ograničenja slobode, prostora ili vremena, i gde svojom voljom upravljaš igrom zvanom život?

Japanski parkovi – priroda ili umetnost?
Vrlo burne utiske na mene su ostavili i japanski parkovi. Čisti, uredni, bogati raznovrsnim drvećem, žbunovima i cvetovima. Nema viška travke, opalog lista, precvetalog cveta. Ali nema ni lepršavosti, nestašne grančice da se potkrade veštim rezačima lišća i grana. Biljke su strogo kontrolisan materijal od kojeg čovek stvara svoje viđenje i umetnost. Rezultat jeste umetničko delo - drvo različitih oblika: 300-godišnji bor deluje kao nabildovani momak, divlji žbun brojnih azaleja je samo obojeno platno. U svakom parku je obavezno jezero, ostrvo sa mostićem, kornjače, patke i ždralovi. Sve sa svojim dubokim značenjem. U parkovima je mir i tišina. Još uvek se ne mogu oteti utisku da sam osećala stišnjenost i gušenje. U grlu su poput knedle stajali i osećaj divljenja za umetničko stvaranje i krik tuge za nedostatkom prirodnosti. Rekli su nam: čovekova misao je iznad svega! A priroda?

Utisci poneti iz Japana, a ostali duboko u meni
Prihvatiti različitost
Posle 14-dnevnog putovanja vratila sam se iz Japana prepuna neočekivanih utisaka, i možda više nego ikada prepuna pitanja, dilema, razmišljanja koja me i danas podstiču da tragam za različitostima življenja, poimanja sveta, situacija, svakodnevice. Ovo putovanje me je više nego i jedno do sada naučilo da prihvatim različitost, ali onako duboko, iskreno. Da je prihvatim i zavolim, jer bez tih različitosti svet bi bio monoton i ponavljajući. Putovanje me je naučilo i da shvatim da ono što je spolja ne mora biti i iznutra, i da predstave o nečemu ne treba da imamo bez traganja u dubinu i traženja značenja, povoda, skrivenih znakova.

Tekst je objavljen u časopisu Turistički Svet, broj 82.