Madagaskar – zemlja jednostavnog života

O Madagarskaru nisam mnogo znala, niti se nalazio na listi mojih prioritetnih putovanja. Zašto? Onda nisam znala. Sada znam. Madagaskar nije turistička destinacija. Ne nalazi se na top listama naj–ovih ili naj-onih. Nije ni na listama must-to-see destinacija. Sada znam da je to za mene bilo sjajno. Srećna sam zbog odluke da tamo otputujem sa grupom iskusnih putnika koji cene i vole prirodu, ljude, izvornost života, koji poštuju i vole lokalni ambijent, navike i ponašanja. Madagaskar je za mene bio nepoznanica, najmanje toliko koliko bi bilo dobro da ostane za sve one koji u masovnom turizmu otpisuju jednu po jednu destinaciju, takmiče se, broje, utrkuju... Za takve turiste Madagaskar nije.

Na Madagaskaru, do koga nas odvaja samo 12 sati leta sa dva aviona, nema skupocenih hotela, romantičnih ležaljki među palmama, najposećenijih muzeja, redova do svetski poznatih slika, skulptura ili piramida. Madagaskar je zemlja za sve one koji žele da ostanu svoji i koji umeju da se, bez očekivanja i strepnje, prepuste doživljaju prirode i života malgašana, lemura, kameleona, baobaba… Na Madagaskaru ste upravo onaj prvi kamenčić u lancu turizma, jer nema drugog ni trećeg. Turista je toliko malo i u malim grupama, da se za par dana prepoznajete sa saputnicima iz neke druge strane zemlje, sa kojima se susrećete na ručku u istim restoranima spremnim za turiste i odsednete u tih nekoliko kućica za goste, utisnutih u nedirnutu prirodu i uveče zajedno popijete rum sa vanilom. Sećate se: “Dobar dan” se poželi putniku namerniku u svakom selu ili na planini, ali ne i u velikom gradu. Madagaskar je turistički raj za one koji upravo taj doživljaj vole.

U skladu sa prirodom
Život je na Madagaskaru, moj je utisak, tako jednostavan. Ljudi naprosto žive. Prihvataju okolnosti takve kakve su. Nisu tužni, nisu gladni, ni žedni, ni besni, ni goli. Bosi jesu, ali im cipele i ne trebaju. Imaju svoja imanja koja vredno golim rukama obrađuju. Sade pirinač, povrće, vade zemlju da bi u prinčanim poljima napravili kanale za vodu. Od te zemlje prave cigle tako što ih oblikuju rukama, a negde koriste jednostavne drvene kalupe. Rukama beru, sade, lome, čiste, peru. Nema pomoćnih uređaja, mašina, opreme, šporeta ni frižidera, jer nema ni struje, samo u kućama uz puteve i u većim naseljima, kojih je malo. Priroda im je dala sve što im treba. Tamo naselja niču oko izvora, potoka i reka. Voda im je važna. Sa reke nose vodu u kuće, u reci peru veš grupno i tamo ga odmah na travi suše na suncu. U reci se kupaju, peru sudove, piju vodu ili se kupaju. U reci love ribu, po reci plove u dugačkim čunovima koje su napravili tako što su rukama izdubili debla posebnog drveta koje liči na baobab i ima dugačko ravno stablo. Oko kuće čuvaju malo živine, poneku kozu, ovcu i obavezno zebu. Zebu im je sve. Izvor snage za pomoć oko zaprege, izvor hrane, od kože prave odeću, od rogova posude za kuhinju ili ženske ukrase.

Vrlo je interesantna njihova pokretljivost. Uvek i svuda na putevima su ljudi koji u kolonama hodaju bosi ili u jednostavnim sandalama, papučama, sve noseći na glavi u raznoraznim korpama, svežnjevima, džakovima, posudama... Višak svojih proizvoda nose na pijacu u centar sela, gde nabavljaju ono što nemaju. Svi nešto nude i traže. Nude sveže povrće, ribu, meso, jaja, najraznovrsnije voće predivnih boja, oblika i ukusa. Oni koji nemaju poljoprivredne proizvode, prave, peku, kuvaju i prodaju krofnice, knedlice od povrća ili voća odmah ispred kuće. Nema velikih gomila proizvoda i hrane, već tek toliko koliko im je dovoljno za njihove potrebe.

Ljudi, a naročito dece, ima mnogo i svuda. Svi su napolju, u grupama. Sede, pričaju, posmatraju. U kuće, u kojima nema struje, ulaze u 6 sati, kada svake večeri u godini padne mrak. Ustaju, naravno, opet u 6 sati ujutro kada se sunce podiže. U skladu sa prirodom.

Ništa suvišno
Kuća je na Madagaskaru, kao i svuda nekada, opet u skladu sa prirodom. Nema tipične kuće - doma. Kuće su napravljene od materijala kojeg ima u okolini. Velike su onoliko koliko ljudi unutra ima, pokrivene taman toliko da zaštite od sunca, kiše ili vetra. Neke su od trske, druge od bambusa ili drveta, u predelima pirinčanih polja – od glinenih cigala.

Kuće su opremljene samo onim što je potrebno za život. Jedna soba za spavanje svih ukućana i ostavljanje važnih predmeta, hrane i odeće. U hodniku ispred te sobe je drveni stolić sa posudom - lavorom. U uglu na zemlji, na ognjištu od poređanih par kamenova, u limenim posudama kuva se ručak. I to je to. Nema ormana, regala, polica, TV-a, kupatila niti kuhinje, a ni dečijih soba sa tonama igračaka. Izgleda da im to 3.000 godina i ne nedostaje. Kuće od cigala su na sprat, jer se na gornjem spratu čuva dragocenost: hrana. Interesantno da nemaju dimnjak, niti građeno ognjište. Lože vatru ispred kuće ili u nekom delu sobe. Čak se i divni mladi vodič začudio kada sam pitala za dimnjak. Pitao se: šta će im dimnjak kada dim može da ide i kroz prozor?!

Ljudi su divni. Jednostavni, lepih širokih lica, sa sjajnim očima i otvorenim pogledom. Razlikuju se po izrazu lica, boji kože - u zavsnosti od plemena kojem pripadaju, ali svi su od mrkih do crnih, sjajne kože. Naročito oni u selima. Oni koje još nije uzdrmao talas masovnih poseta turista. U gradovima je slika drugačija. Tamo već mrko gledaju kada želiš da ih slikaš ili samo da ih gledaš. Poneko i zapreti rukom. Na njih smo mi, turisti, nažalost, već izvršili uticaj. Počeli su da se plaše.

Deca su najveća vrednost
Deca su najveća vrednost porodice. Od toga koliko dece porodica ima, toliko i vredi, makar ih i dve ili tri žene jednog muža rađale. Porodice su sa prosečno 7-10 dece. Deca su divna. Vitka, vretenasta, vesela, uvek u grupi i razdragana ili mirna. Nemaju igračaka, nemaju pomoćne izmišljene stvari sa kojima ne znaju šta će. Igraju se na granama, lijanama, penju po kamenju, brčkaju u vodi, trče, guraju žičani točak sa štapom, retko gde imaju neku loptu od tkanina ili pomažu roditeljima oko jednostavnih poslova. Radosni su kada im priđemo. Žele da nas dodirnu, da pogledaju sliku na mobilnom telefonu i smeju se kada vide sebe ili svoje drugare. Starija deca čuvaju mlađe. Nose ih, vuku, pomeraju. Idu u školu pešice, par godina, taman da malo nauče slova i francuski, koji je pored malgaškog zvanični jezik. A onda su potrebni roditeljima. Nisu bolesni. A nemaju ni lekara. Leče se biljem, otpornošću, zdravom ishranom i u tome im pomažu šamani za telo.

Šamani za dušu im trebaju kada se spremaju da umru i odu na sveto mesto. Velika većina Malgašana su još animisti, povezani u 18 plemena od kojih je jedno nomadsko. Najsrećniji dan u životima i u selu je dan kada se tri godine nakon smrti prepovijaju ostaci pokojnika, stavljaju u svečanu porodičnu grobnicu, koja je jedina od tvrdog materijala i divno oslikana. Taj ispraćaj u više svetove za celo selo znači sreću, radost, jer imaju još jednu dušu više koja ih čuva.

Sreća je u poštovanju i jednostavnosti
Za kraj, nisam sigurna da bih volela da se o svim ovakvim mestima, ovakvom skrivenom kutku Zemlje, uopšte mnogo piše. Jer primeri mnogih destinacija iz sveta pokazuju da je turizam, posmatran kao industrija odmora i zabave, postao žderač prostora i sa tim prostorom i žderač navika ljudi, prirode… Vrlo brzo velika i intezivna prisutnost posetilaca na nekom mestu doprinosi nagloj promeni lokalnih tradicionalnih prostora i ljudi. Ti ljudi, do skora slobodni u svom svetu, sigurni u svoj tempo življenja, ne znaju šta da rade sa nama turistima sa foto-aparatima, dodirivanjem, davanjem bombona, čokolade… Da je to za njih, toga bi tamo i bilo. Ta deca koja ne znaju za šećer, ne trebaju ni bombone, a ni nas koji im virimo u sobe. Za njih ništa ne znači ako svetska statistika kaže da imaju 1 dolar dnevno. Njima, u unutrašnjosti, ni taj dolar skoro da nije potreban.

Na nama turistima je da odmah i zauvek naučimo da poštujemo druge ljude, drugačiji način i tempo življenja, da svoju radoznalost zadovoljavamo samo onoliko koliko ona ne boli i ne povređuje, ili prebrzo menja druge u skladu sa našim, a ne njihovim navikama. Najvažnija i najdublja poruka sa ovog predivnog i veoma dubokog putovanja za mene je da se može živeti jednostavno. Da, čak i u gradu, u Evropi ljudi moraju da mogu da žive skromnije, razmišljajući o količinama kupljenih stvari, o brzini zamene za nove, o gomilanju, bahaćenju, bacanju. Ja znam da sam i nakon putovanja u Mongoliju, Filipine, Laos, a i sada, opet značajno pomerila svoje kriterijume. Pa neka liči i na hvalisanje, ali duboko u sebi sam svesna da mi ovakva putovanja pomažu da živim više u skladu sa prirodom i izvornim potrebama i da me to zaista ispunjava i čini srećnom.

Tekst je objavljen u časopisu Turistički Svet, broj 79.