Putnik - treći ili prvi kamenčić putovanja?

Putnici su nekoć bili filozofi, umetnici, prirodnjaci, učenjaci… otvorene duše koje su tragale da u lavirintima drugosti upoznaju sebe. Onda su se u masama imitirajućih ljudskih bića počeli gubiti. Putnici su postajali brojevi upakovani po meri i idejama nekih drugih. Putovanje zarad sebe se povuklo, zamaglilo, pa i izgubilo. Ali klica jednom začeta - uvek ostaje klica. Danas se ona budi. Budi se opet čovek koji možda i nije umetnik ili filozof, ali u kome čuči lutalica koji traži ogledala drugih prostora da u njima pronađe sebe.

Reč turizam danas kod sagovornika najčešće izaziva neprijatno podsećanje na neku masovnost, zgusnutost, industriju, stroga pravila nuđenja nečeg što nikako ne treba da bude strogo. Turizam se odvojio od svoje suštine. Nije on jedini. Postao je samostalni identitet koji ima svoja pravila, prostore, merljive rezultate. Zahvatio je sve prostore na Zemlji i sve veću masu ljudi. Po vidljivim efektima ispoljavanja i ciljevima razvoja, turizam treba da ponudi kvalitetnu uslugu po meri kreatora te usluge i mogućnostima tržišta, a rukovođeno zaradom. Još nedovoljno prisutni u realnom svetu su aspekti zaista odgovornog promišljanja, održivog razvoja, sinergije ideja i mogućnosti... Najčešće se analiziraju i prikazuju rezultati ostvarenja broja putnika, broja noćenja, broja ležaja, broja atraktivnosti, “must see” atrakcija itd. Da li se to turizam potpuno udaljio od svoje suštine i pretvorio u mrežu brojki i golih informacija?

Koliko je u javnosti danas prisutno da je suština turizma čovekova unutrašnja potreba da iz nekog drugog ugla, iz nekog drugog prostora i nekih drugih situacija oslobođenih svakodnevice pogleda u sebe i oseti ko je, gde je, kakav je? Putnik sa svojim potrebama sve više deluje zaboravljeni član trojstva sistema: lokalni prostor, ponuđači i potrošači. Turista bi bio taj potrošač. Ali turista nije potrošač, u klasičnom smislu ili to ne bi ni smeo biti. Turista je kreator. Turista sve više, ili bolje reći opet, postaje jedino sebi važan deo putovanja. Turista koji je to prepoznao, ponovo postaje putnik - čovek koji krećući se spoznaje svet oko i u sebi. Rekli bi mnogi, to je sve isto. Ja smatram da nije i da ne sme biti.

Ako je putovanje život, u suštini delić života, ili život u koncentrovanom obliku, onda je putovanje samo radionica, šansa, prilika u kojoj čovek-putnik traži, pronalazi sebe ili delove sebe koji su ispoljeni na tom putovanju. Koji delovi i kako će se ispoljiti i da li će ih čovek-putnik prepoznati, zavisi od više okolnosti, ali bih bila smela da kažem najviše od čoveka-putnika samog.

Putovanje je uvek individualno iskustvo
Putovanje je udar na čoveka koji se iz kolotečine i udobnosti, komfora svakodnevnog življenja premešta privremeno, najčešće kratko, u novi prostor i situacije koje mu daju šansu da oseti, prepozna svoje potrebe, ciljeve, osećanja, sebe. U zavisnosti od svesnosti čoveka da mu je pružena ta šansa i da je on može svesno birati i kreirati, putovanje pomera ili ne. Ponekad čovek ostaje nesvestan svojih potreba i sebe na putovanju. Njemu se prepušta, ili što je teže i nepovoljnije, putovanje prihvata takvo kakvo je, kao odozgo nametnut momenat življenja, za koje naprosto postoji pravilo, moda ili običaj da se uradi.

Putovanje je uvek individualno iskustvo – kako god da je organizovano i gde god da se realizuje. I upravo zbog toga centralna uloga čoveka putnika ne sme da se zaboravi. Putnik ne sme to da zaboravi ukoliko zaista ne želi da se posle putovanja vrati sa još jednim “za svet odrađenim zadatkom”. I šta sa tim?

Novi paralelni svet organizacije putovanja
Zato se danas sve više pojavljuju putnici i putovanja u kojima je pokretač želja za upoznavanjem sebe kroz novo iskustvo koje nam daje nesigurnost. Nesigurnost nas tera da budemo svesni svakog poteza koji činimo i svakog efekta koji dobijamo. Nesigurnost budi unutarnju snagu da se opet uravnotežimo. Putovanje za takve putnike, koji sami svesno biraju, kreiraju ne samo putovanje – mesto, vreme, saputnike, nego i način doživljavanja i življenja na tom putovanju, daje mogućnost da kroz ogledalo drugih prostora, kultura, prirode, ljudi, upoznaju sebe. Dokazi za to su pojavljivanje novih “oblika” turizma – poput – aktivnog, adrenalin, avanturističkog, duhovnog, zelenog i sl., pojava sve više načina i formi koje daju mogućnost da putnik sam pronađe, izabere, proveri i kupi kartu, smeštaj, ručak, zabavu, događaj, radionicu, iskustvo, koristeći samo tražene informacije odnosno mesta na kojima takve informacije i mogućnosti postoje. Otvorio se čitav paralelni svet organizacije putovanja. Paralelan u odnosu na klasične forme agencijskog posredovanja i hotelskog smeštaja, paket aranžmana i sl. Na čoveku-putniku je da tu šansu iskoristi i započne putovanje po svojoj meri.

A da li to putnik zna? Ako se bar i najmanje saglasimo sa ovim očitim tendencijama i promenama koje se dešavaju u sistemu turizma, realno ćemo se pitati: a šta onda treba taj sistem i oni koji su u njemu da rade povodom povratka turizma svojim korenima – putovanju?

Oni koji turizam planiraju ne treba nikako da zaborave da je u fokusu zapravo čovek-putnik i da prema njegovim prohtevima (svakako u skladu sa prirodom i domicilnom kulturom) treba planirati prostore i sadržaje. U protivnom, mogu biti i zaobiđeni. Oni koji pružaju usluge i programiraju putovanja – takođe treba da se odvoje od sebe i svog viđenja šta je to dobro, lepo, najbolje za putnika, ne znajući pritom ni kome se zapravo obraćaju.

Ključ svih promena: obrazovanje
I za kraj, s obzirom da sam i sama u sferi obrazovanja, preporučila bih onima koji obrazuju ljude za rad u turizmu, da im svaka prva, i svaka deseta ili i češća lekcija upućena budućim turističkim radnicima bude priča o tome koliko je važno da se unapred zna ko su putnici, šta oni žele, kako žele, koliku slobodu u realizaciji žele, a ne da se im bude najvažnije da li turisti imaju para da plate ono što su oni za njih “najbolje” napravili i pod kojim uslovima. Jer ni ne treba uraditi najbolje kako oni znaju, ni ne treba iz svoje glave, nego pogledati ili bar probati dokučiti putnika. Proniknuti u njegove želje, potrebe, očekivanja... Putnika moramo videti i pitati šta je to što on želi pre nego što se za njega isprogramira odgovarajuće putovanje.

I možda najvažnije od svega: mislim da je vreme obrazovanja putnika upravo stiglo. Svi mi koji smo putnici treba se obrazujemo i prihvatimo da samo od naše svesnosti i slobode da prepoznamo svoje potrebe i odlučne želje da ih zadovoljimo, spremnosti da kreiramo mesto, vreme, način, saputnike sa kojima ćemo ostvariti naše snove - zavisi ostvarenje naših očekivanja. Sve to putnici možda mogu i sami, ali nije naodmet da im pomognemo. Putnici ne mogu biti ni drugi ni treći kamenčić u lancu turizma. Putnik mora biti prvi i to centralni kamenčić!

Tekst je objavljen u časopisu Turistički Svet, broj 78.