Predmeti za sećanja

Proleće je doba kada obično planiramo svoja putovanja – proletnja, letnja, ali i zimska. Dok planiramo svoja putovanja u naš izbor se umešaju tragovi sećanja na neka prošla putovanja, ono što smo doživeli, prijatna i ono ne baš prijatna iskustva. A neki momenti nam ostaju dugo ili večito u sećanju. Ti momenti koji se usade u duboku memoriju nas obično vezuju za neke detalje, za momente koji su nas, makar i za trenutak povukli u dubinu. Ti detalji su često predmeti. Uspomene. Neke od njih ostvarimo, neke kupimo, a neke jednostavno uzmemo i ponesemo. To su suveniri - predmeti za sećanja. Ali oni nisu samo materijalni, jer nas podsećaju na destinaciju odakle su, na boje, mirise, zvuke, pokrete koji su bili u momentu kada smo te predmete poneli sa sobom. O tome razmišljamo dok planiramo putovanja. Ovom pričom ću vas uveriti da to nisu samo obični komadi koji skupljaju prašinu na policama, već mogu da imaju dublji značaj za nas. Evo priče:

Pogled mi je pao na drvene police u narandžasto obojenom zidu. U njoj je 7 pregrada, koje su moj univerzum, podsetnik na svet i moja putovanja. Sedam polica, kao sedam dana stvaranja, sedam mora i sedam gora...

Na prvoj polici su minerali iz celog sveta – mali, veliki, uglavnom neobrađeni, divnih boja, od kojih su neki pomešani sa zemljom, kamenom, drugim mineralima. Minerali su donji svet, koji je obično sakriven od nas. Ne vidimo ga i ne poznajemo, a shvatimo da postoji tek kada neko delove tog sveta izvuče na površinu i postavi na tezgu u prodavnici, ili jednostavno na zemlju gde putnici i prolaznici mogu da ih vide i kupe. Tako sam i ja kupovala komade minerala, kamenja, poludragog kamenja, a nekoliko sam i sama pronašla i izvukla na svetlost dana. Kristalizovanu so u pustinji Sahara u Tunisu, dva malena siva svetlucava na visokim planinama Himalaja, jedan gorski, beo, svetao na planinama Kavkaza. Osim sećanja, oni za mene znače i iskustvo. Skupljeni u jednu posudu oni čine jezgro, čvrsto jezgro postojanja. Posmatrajući minerale otkrivam svet svojih mogućnosti, snaga, vrlina ili navika koje treba modelovati.

Na drugoj polici je svet zemlje, zemljine površine. Tu je pesak iz različitih pustinja raznih boja i nekoliko komadića tla, dodirnutih i sa pažnjom uzetih iz nečega. Podsećaju me na delove mene koji su ležali, šetali, trčali po tim prostorima. Pesak i zemlja su plodno tlo. Posmatrajući ih tako složene sve zajedno podsećaju me da ako imamo seme uvek imamo i mesto gde možemo da ga posejemo, kako bi iz semena postavljenog u zemlji niklo nešto novo - ideja, pokret, oblik, prostor ili ljudi.

Na trećoj polici je takođe svet zemlje, ali skoncentrisan u kamenje koje je izvirilo sa tla, na svetlo dana, krenulo u visine i oblikovalo kamene gromade, brdašca, brda, planine, vulkane. Tu su kamenčići koje sam donosila sa svih strana sveta - sa obala jezera, iz raznih mora, potoka i sa obala reka, brdašaca, kamenih gromada i litica, sa oboda vulkana ili visokih kamenih vrleti. Birala sam ih spontano, one koji su primamili moj pogled ili korak. Ima ih svih boja i oblika – hladnih, toplih, glatkih, oštrih, svetlucavih, uglačanih ili mat i hrapavih. Oni su objedinjena priča mojih dodira sa svetom zemlje. Kada ih uzmem u ruku, osetim da mi nešto pričaju. Lepo je tako držeći kameni delić prirodne stvarnosti na dlanu, prisećati se ljudi, situacija, atmosferę u kojoj smo bili - na snagu vulkana u Gvatemali, ili snagu vodopada Iguacu i Viktoria, Himalajskih reka ili onih ravničarskih koje mirno teku. Podsete me na oštrine i izazove planinskog vrha ka kome se penjem, ili obale mirnog jezera Pangong na kojoj sam sedela na 4300m.
 
Na četvrtoj polici je svet biljaka. Tu je raznovrsno semenje bilja sa svih strana sveta. Najraznovrsnijih su oblika, formi, veličine. To semenje, osušeni listovi, grančice ili plodovi su u sebi sačuvali priču o eteričnom svetu bilja koje sam udisala, dodirivala, mazila. Čijim sam se oblicima, bojama i mirisima divila. Bilje koje me je hladilo u tropskim šumama Amazonije, ili predivne akacije u pustinjama, koje me je čuvalo na Madagaskaru, hranilo dok sam putovala. Bilje koje je plenilo svojom lepotom, raskoši, bojom ili skromnošću svoje suptilne strukture. To predivno čarobno semenje i plodovi čuvaju u sebi sve što je potrebno da izniknu nove biljke. Semenje me uvek podseti na veličanstvenu tajnu i snagu prirode, na to kako svako seme zna koje je biljke deo i samo čeka povoljne uslove da proklija, nikne i razvije se. Tako smo i mi deo te iste čarobne prirode koji u sebi čuvamo potencjale i sposobnosti čekajući plodno tlo da iz nas izniknu ostvarenja ili dela koja će nas hladiti, ili koja će svojom bojom, mirisom privlačiti svet u naš život.

Na petoj polici je svet životinja. Tu su pera, školjke i malene figurice životinja napravljene od drveta, gume, ili plastike. Te figurice su mi više podsetnik, ilustracija susreta sa moćima životinja, sa njihovim lepotama, snagama, veštinama sa kojima sam se susretala, kojima sam se divila ili o kojima sam razmišljala pri susretu na putovanjima. Ispred mene na polici stoje pera ptica koja sam nalazila. Najdivnijih su oblika i veličina. Najveće je ono orlovo pero sa visokih planina Kirgizije. A najmanje predivno žuto, maleno, na koje sam naišla usred pustinje u Alžiru, ili roze-belo pero flaminga sa obala okeana u Namibiji. Tu, na polici životnjskog sveta su i školjke iz mora, reka, potoka, koje sam skupljala hodajući obalama. One mi vraćaju zvuk vode reke, jezera, talasa mora ili okeana. Školjke su preostali svedoci da je u njima bio život koji je iza sebe ostavio trag. Vidljiv, trajniji, čvrst. Podsetnik da i mi svi imamo svoje čvrste delove, ali i materijalizovana dela, ostvarenja, koja mogu iza nas ostati kao sećanje naš život.

Šesta polica je čovek i na nju sam složila malene kućice napravljene od kože ili od zemlje. Na krovu kućica sa Sardinije sedi lutkica Malog Princa, i dve figurice žene i muškarca iż Mongolije koji simbolizuju par, dvoje. Ova polica me podseća na sve susrete koje sam na putovanjima imala sa najrazličitijim ljudima u najrazličitijim situacijama. Od tih susreta sam možda najviše naučila i spoznala, uvidela šta znači živeti u uslovima koji su toliko međusobno različiti pa ukazuju na svu snagu, moć, imaginativnost, kreativnost, viteštvo, umeće, znanje ljudi, čoveka, koji pokušava da se tim uslovima prilagodi, da od njih napravi mesto prihvatljivo za život.

Sedma polica je Sve. Jedno. Svemir, svetlost, Sunce i Mesec. Na toj polici je maleni globus, da zaokruži priču putovanja po prostranstvima šest kontinenata. Tu su i figurice koje su pravile vešte ruke sa nekih bliskih ili dalekih prostora. Simboli Sunca, zvezda i Meseca. Jedna malena vaza sa crtežom sunca koju sam svojim rukama izvajala i jedno veliko keramičko sunce. Oni zaokružuju moj svet vasione i uspomena složen na sedam polica, sedam slojeva življenja.

Sa svakim kamenčićem, školjkom, semenom manje ili više neobičnih biljaka, ptičijim perom – u svom džepu, ruksaku, koferu ponela sam sećanje koje ima značenje, iskustvo boravka u nekom prostoru. I tako, mnoge zemlje, planine, reke, jezera, vodopadi, vrhovi, livade i šume, ljudi i životinje, grane, cvetovi… žive u meni kao živa sećanja, kao komadi od kojih je sastavljena moja duša.